POREMEĆAJI U ISHRANI

Svako od nas voli da izgleda dobro i da se osjeća dobro u svojoj koži. Svi mi manje ili više radimo na tome.. 

A šta kada se stvari otmu kontroli?

Kada počnemo opsesivno da jedemo ili isto tako da izbjegavamo hranu?

Poremećaji u ishrani su bolesti modernog doba. Mnogo su opasnije nego što djeluju, jer utiču i na psihičko i fizičko zdravlje.

Pa da počnemo od najpoznatijih:

ANOREXIA NERVOSA poznatija kao ANOREKSIJA

Osobe koje boluju od ove bolesti imaju stvarni strah od dobijanja težine kao i iskrivljenu sliku veličine i oblika  svog tijela.

Upravo zbog toga, oni jedu veoma malo tako da je njihova tjelesna težina daleko ispod prosječne.

Oni su opterećeni vježbanjem, brojenjem kalorija, raznoraznim dijetama.

Oni najteži slučajevi idu u suprotnom pravcu i prejedaju se a zatim povraćaju, ili čak koriste razne medikamente u vidu laksativa , ili kombinuju sve navedeno.

BULIMIA NERVOSA poznatija kao BULIMIJA

Opaka bolest, veoma slična anoreksiji, uz nekoliko razlika.

Naime, kod bulimije se osoba redovno prejeda a zatim povraća, najmanje jednom nedjeljno, tako da joj to postane stil života.

Dakle, ne radi se o slučajnom prejedanju kod drugarice na rođendanu, već o stilu života koji polako vodi ka opsesivnom ponašanju.

Osobe sa bulimijom jedu ogromne količine hrane(obično u tajnosti), vrlo često jedu sirovu ili smrznutu , praktično nejestivu hranu.

Opsesivnost postaje toliko jaka da su nemoćni da prestanu da jedu dok se ne prejedu da bi se na kraju svega toga oslobodili povraćanjem ili opesivnim vježbanjem.

Iako djeluju vemo slično u teoriji, klinička slika je dosta različita kod ova dva oboljenja.

Naime, kod anoreksije su osobe uglavnom veoma mršave sa ispod prosječnom tjelesnom težinom, dok kod bulimije težina može biti normalna ka prekomjerna, pa je teže za uočiti problem.

Ono što je važno naglasiti je da oba oboljenja nastaju veoma naivno, kao bezazleni pokušaj da se „skine“ par kilograma ili da se zategne tijelo.

Vođenje računa o ishrani ili vježbanje vrlo brzo postaje opsesivno i osoba se nalazi u problemu kog nije  ni svjesna a iz kog je izlaz veoma teško pronaći.

Kako prepoznati nekoga sa ANOREKSIJOM :

-         Razvijen je intenzivan strah od dobijanja na težini

-        Osoba djeluje veoma slabo, izmučeno, i umorno

-        Opterećena je svojim izgledom, „debljinom“, samo o tome priča

-        Izbjegava određnene vrste namirnica koje „goje“(mliječni proizvodi, meso, žitarice)

-        Intenzivno vježba

-        Povlači se iz školskih aktivnosti i druženja, posebno onih gdje je uključena hrana

-        Osjeća se depresivno i uglvnom joj je stalno hladno

-        Veoma je mršava i nastavlja da slabi

Kako prepoznati nekoga sa BULIMIJOM :

-        Plaši se dobijanja na težini

-        Konstantno je nezadovoljan svojim izgledom

-        Traži opravdanja za odlaske u toalet odmah nakon obroka

-        Uvijek jede nisko kaloričnu hranu(osim kada se u tajnosti prejeda)

-        Većinu vremena provodi vježbajući i trošeći kalorije

-        Povlači se iz društvenog života

-        Sjecka hranu na sitne komade

-        Predugo i jako žvaće svaki zalogaj

-        Oblači se u preveliku vrećastu garderobu

-        Izbjegava da se vidi u ogledalu

-        Pravi nespojive kombinacije hrane

-        Ima odranu kožu na prstima od prečestog guranja prstiju u grkljan radi povraćanja, tzv Raselov znak( po naučniku koji je bulimiju i identifikovao)

S druge strane postoji jos jedan oblik poremećaja u ishrani i zove se

OPSESIVNO PREJEDANJE

Kod opsesivnog prejedanja osoba se redovno prejeda, prvo rijetko, jednom nedjeljno a zatim sve češće, ali za razliku od bulimije ne izaziva nagon za povraćanjem.

Dakle, i ova bolest podrazumijeva nezdrav obrazac ishrane koji počinje naivno i dolazi do stepena kada ga je veoma teško kontrolisati.

Osobe koje boluju od poremećaja opsesivnog prejedanja obično imaju prekomjernu tjelesnu masu i razvijaju brojne druge probleme koji prate gojaznost.

Šta prouzrokuje ove poremećaje?

Istraživanja su pokazala da su osobe koje su razvile neki od poremećaja u ishrani obično u dobu između 13 i 17 godina starosti.

Za mladu osobu ovo su vrlo osjetljive godine, velikih psihičkih i fizičkih promjena sa kojim se ne snalazimo na isti način.

U ovom periodu, posebno djevojčice prolaze velike fizičke promjene, dobijaju na tjelesnoj masi i potrebno im je vrijeme da se priviknu na svoje novo tijelo.

Vrlo često iz straha da će se gojenje (koje je prolazno i popularno se naziva "baby fat") nastaviti i uvećati, pribjegavaju gore navedenim mjerama kako bi to spriječile.

Kada svemu tome dodamo „savršene“  pojave(pjevače, glumce, modele, starlete...) koje nam iskaču na tv-u i internetu, sa savršenim tijelima, kosom , kožom.. a takodje su u tinejdžerskim godinama, problem postaje još gori jer se pokušava postići nemoguće( pogledaj članak KAKO DA VIŠE CIJENIM SEBE)

Ono što dalje zabrinjava je da se stvari ovdje ne završavaju, već situacija može postati još gora. Obično se nakon razvijanja poremećaja u ishrani, razvijaju i  opsesivno kompulzivni poremećaj, poznatiji kao OCD, koji je sve čeći kod maldih ljudi i jako se teško kontroliše.

Da pojasnimo:

Kod ANOREKSIJE dolazi do :

-        Pada krvnog pritiska i pulsa

-        Opadanja kose i lomljenja noktiju

-        Izostanak menstruacije

-        Pojave takozvane „lanugo bebeće kose“ dlačica koje počinji rasti svuda po tijelu

-        Anemije

-        Otečenih zglobova

-        Krhkih kostiju

Kod BULIMIJE dolazi do :

-        Konstantnog bola u stomaku

-        Oštećenja želuca i bubrega

-        Propadanja zuba zbog izlaganja želudačnoj kisjelini kod povraćanja

-        Otečene pljuvačne žlijezde

-        Gubitak ciklusa

-        Drastičnog gubitka Kalijuma koji dovodi do oštećenja srca

Poremećaji ishrane su ozbiljna, ponekad životno ugrožavajuća, oboljenja  koja vremenom dovode do ozbiljnog fizičkog i psihičkog propadanja osobe. Osobama koje pate od ovog poremećaja, potrebna je stručna pomoć. Što se prije liječenje započne, veća je šansa za uspješno i fizičko i psihičko ozdravljenje.

Osobi koja boluje od anoreksije treba kompleksno liječenje.

Neophodna joj je pomoć doktora, psihologa i dijetologa koji imaju iskustva u liječenju ljudi s poremećajem u ishrani.

Ako je bolest uznapredovala i život osobe je u opasnosti, trebaće joj hitna hospitalizacija zbog dehidracije, neravnoteže elektrolita u krvi (što ugrožava rad srca) i psihičkih problema.

Uobičajeno liječenje anoreksije uključuje:

·   Medicinski nadzor. 

Zbog brojnih komplikacija koje izaziva anoreksija, u većini slučajeva je potrebno redovno pratiti vitalne funkcije i nivo dehidratacije organizma bolesne osobe i posmatrati njeno psihičko stanje.

·   Psihoterapiju.

Doktor će odlučiti da li je potrebna psihijatrijska hospitalizacija ili bolesnik može ostati kod kuće i odlaziti na terapije. Individualna terapija može pomoći bolesniku tako da se korekcijom ponašanja promijeni način njegovog razmišljanja. 

Porodična terapija bitna je kod djeteta koje živi s roditeljima. Vrlo je korisna u rješavanju porodičnih konflikata koji nastaju zbog ponašanja anoreksične osobe.

Kolektivna terapija takođe može donijeti dobre rezultate, ako grupa bolesniku pruži pomoć i podršku. Budite oprezni - kod nekih osoba kolektivna terapija može dati obrnuti rezultat. Bolesnik će se takmičiti s ostalima u mršavosti.

·    Nutritivnu terapiju. 

Dijetolog će predložiti bolesniku odgovarajuću dijetu. Nutricionista po potrebi može sastaviti jelovnik i izračunati koliko kalorija bolesnik treba uzimati da bi dobijao na težini. U ozbiljnim slučajevima, anoreksična osoba  moraće  da prima hranu kroz posebnu cjevčicu koja ide kroz nos do želudca.

·      Lijekove.

Ne postoje lijekovi koji liječe anoreksiju. Zbog depresije i anksioznosti, koje obično prate anoreksiju, često se propisuju antidepresivi.

·      Hospitalizaciju.

U slučaju ozbiljnih komplikacija, psihičkih problema, jake pothranjenosti, dehidratacije, nepravilnog rada srca ili upornog odbijanja hrane, pacijent može biti smješten u bolnicu.

Važno je da se na bolest reaguje na vrijeme.

Krajnji cilj liječenja je postizanje zdravog i normalnog odnosa prema hrani i ishrani koji nije uslovljen opsesivnim radnjama.

Čim roditelji primjete prvi veći gubitak kilograma kod djece, treba da potraže stručnu pomoć.

Put do izliječenja je dug i nimalo lak, zahtjeva strpljenje i istrajnost, a najvažnije podršku, ljubav i što manje osuđivanja za obolelog.

Autor: Jelena Vukić