Prije nekoliko dana u okviru umjetničkog druženja za samohrane roditelje, organizatori su me najavili kao autorku zanimljive knjige. Nisu željeli da daju mnogo informacija o mom romanu „U svoja četiri zida“, pretpostavljam zbog nametnutog srama, straha, nepoznavanja ili šta već. Nisam željela da pitam čemu takvo predstavljanje ali nisam ni odustala od tog događaja. Razlog je jednostavan i iskren – i ja sam se nekada tako osjećala.
Autorka sam prvog lezbejskog romana i već neko vrijeme javno autovana LEZBEJKA. Ova riječ nije slučajno stavljena velikim slovima. Stavljam je namjerno makar jednom u toku pisanja kako bih podstakla druge da im ta riječ ostane negdje u mozgu i kada završe sa čitanjem. Da im ostane zapisana u duši ne kao oznaka za stid i sram već jednostavno kao način života nekih od nas.
Još uvijek se djevojke i žene stide da kažu da su lezbejke, čak i u društvu drugih iz LGBTIQ zajednice. Nije u pitanju samo strah koji je većina od nas doživjela u nekom periodu života. U pitanju je stid od seksualne orijentacije, sram da nećemo ispuniti društvenu ulogu žene i majke koju drugi od nas očekuju, posebno porodice. Jer kada ste u Crnoj Gori rođeni kao žensko prvo treba da budete dobra ćerka, zatim sestra, žena, majka... Vaše želje treba da podredite drugima. Da ne stremite u životu visoko već u okviru porodičnih i drugih prohtjeva. Svakako ne treba da volite druge žene čak iako to vaše srce jedino osjeća.
Ono što porodica ne želi da prizna jeste da uglavnom žrtvuje sreću svoje djece radi mišljenja drugih, zbog društvenih uloga kojima smo svi naučeni. Kada čujete da govore o seksualnom opredjeljenju drznite se da ispravite. Da sam mogla da se opredijelim vrlo rado bih izabrala put kojim se većinom ide – fakultet, brak, porodica, djeca... Ali jednostavno nisam mogla, koliko god da sam željela zbog sreće mojih roditelja. Seksualna orijentacija je nešto što određuje kuda će moje oko ići a srce ga pratiti. I ponosna sam zbog toga.
Nekada sam ćutala i crvenila se kada bi neko izgovorio lezbejka jer tu sam riječ uglavnom slušala kao pogrdan naziv. Ćutala sam i preispitivala sebe. Bila nesrećna u svoja četiri zida. Sada znam da kada budem imala djecu svojim uspjehom ću smatrati njihovu sreću bez obzira šta odlučili da budu, koga da vole, rade i slično.
Voljela bih da među uzorima mladih bude više autovanih osoba kako bi mladi znali da nisu sami. Živim za dan kada će javne ličnosti skinuti maske i izaći iz lažnih veza i hrabro reći da pripadaju LGBTIQ zajednici. Status javne ličnosti nosi odgovornost za sve one koji vas smatraju idolima i uzorima. S toga je potrebno da mladi znaju da se moži biti uspješan, sposoban, ambiciozan, dopadljiv, obožavan...čak i kada si lezbejka, gej, bi, trans, interseks, kvir...
Može se čuti kako su djetinjstvo i mladost najljepša doba, ali se rijetko govori o preprekama i izazovima ovih doba. Jedan od tih izazova jeste i prihvatanje sebe, posebno ako ste drugačiji od većine. Ne bojte se da budete drugačiji. Istražujte, tragajte, volite... Shvatićete da su razlike zaista bogatstva koja nas vode u nova prostranstva a ne granice koje nas zatvaraju u četiri zida.
Kako prilagoditi sebe drugima? Ne prilagođavaj sebe drugima ali ne očekuj i ne zahtijevaj da se drugi prilagode tebi. Koliko god komplikovano i kompleksno to iskustvo bilo - jednostavno budi ono što jesi.
Autor: Kristina Ćetković
Foto: Pinterest
-200x200-rez.jpg)
